Neke kuće kao da ne stare, njihova arhitektura kao da se nalazi izvan vremena, stila i trendova koji se kontinuirano mijenjaju. Kuća arhitekta Kazimira Ostrogovića u Veberovoj ulici u Zagrebu iz davne 1955. godine reprezentira upravo takvu vrstu arhitekture. Krov, streha, stup, baza, balkon, trijem, prozor te klasični materijali kao što su kamen, drvo, terabona sastavljeni su u kompoziciji jasno postavljene arhitektonske vizije, koja kreativnost vidi u kombiniranju generičnih, poznatih i svima prepoznatljivim elemenata arhitekture.
U gustoj i veoma intenzivnoj arhitektonskoj produkciji Kazimira Ostrogovića i njegovog ureda «Atelier 51» tijekom 50-ih i 60-ih godina projektiraju se i izvode mahom kapitalne građevine Zagreba i Hrvatske. U tom vremenu rijetke su narudžbe individualnih stambenih građevina. Vraćanje mjerilu obiteljske kuće, koji je obilježilo cijeli Ostrogovićev predratni opus, prilika je za provjeru, sublimiranje iskustva te demonstraciju svojevrsnih principa projektiranja, a sve to rezultiralo je kapitalnim dijelom Ostrogovićevog poslijeratnog opusa – obiteljskom kućom u Veberovoj ulici.
Godine poslijeratne obnove prolaze i stega partijske države popušta. U svim većim gradovima pa tako i u Zagrebu javlja se nova elita, tako da prilikom realizacije Instituta Ruđer Bošković Ostrogović dobiva zadatak da u ekskluzivnom dijelu grada, na obroncima Sljemena među postojećim predratnim vilama izgradi kuću s velikim stanom za “znanstvenog radnika”. Ostrogovića u projektiranju, kako sam navodi u tekstu objavljenom u Arhitekturi iz 1955. godine, vode “uvjeti koji su oblikovali rješenje: a) strmi pad parcele u Veberovoj ulici, tj. prema sjeveroistoku, zatim b) pečat okoline; slobodnostojeći jednokatni objekti te c) program investitora jedan veliki stan za znanstvenog radnika i dvije garsonijere.”
Ostrogović strukturira kuću u tri horizontalne zone. Baza s podrumskim prostorijama i stanom domara izvedena je iz lokalnog klesanog kamena. Srednja etaža interpretirana je kao čisti kubus s velikim stanom završno obrađenim svjetlom terabonom. Potkrovlje s dva manja stana izvedeno je drvenim skeletom i presvučeno vertikalnim drvenim platicama. Kat građevine konzolno je prepušten preko južnog i sjevernog ruba kamene baze, vidljivim sitnorebričastim gredicama na kojima se, sa sjeverne strane, nalazi ostakljeni zimski vrt s pogledom na Sljeme, a s juga otvorena loggia. Potkrovni stanovi otvoreni su na vanjske balkone prekrivene drvenom krovnom strehom čiji raspon i razmak greda ostvaruje skladan dijalog s armiranobetonskim konzolama prizemlja.
Tlocrt stana izuzetno je bogat te predstavlja preteču modernog stana koji je oslobođen sputanosti normativima i kvadrature, ali sadrži sve pedantno i funkcionalno projektirane sklopove suvremenog domaćinstva. Stan je podijeljen na sjeverno orijentirani spavaći trakt s dvije sobe i kupaonicom, te južni dio s dnevnim boravkom, blagovaonicom, i radnim prostorom. Centralna zona rezervirana je za vertikalnu komunikaciju, ulazni hodnik te brižno isprojektirano gospodarstvo. Kao i u većini svojih projekata Ostrogović dio kuhinje i sanitarija orijentira na poluzatvorenu ventiliranu loggiu dok je druga strana postavljena uz izbu sa spremištem, spojena direktno s blagovaonicom. U potkrovlju građevine nalaze se dvije zrcalno projektirane garsonijere postavljene oko srednjeg nosivog instalacionog zida i stubišta. Uz ulazni prostor smještena je garderoba, sanitarije te kuhinja. Paralelno uz balkon postavljen na sjevernoj ili južnoj strani zgrade nalazi se dnevni boravak s nišom i dva kreveta, te blagovaonica s prozorom za serviranje hrane orijentiranom prema kuhinji.
Analizirajući opus Kazimira Ostrogovića stambena kuća u Veberovoj ulici predstavlja jedinu obiteljsku kuću izvedenu poslije drugog svjetskog rata, naravno uz izuzetak Titove vile Zagorje, koju i ne možemo tretirati kao običnu obiteljsku građevinu. Ovaj je podatak još interesantniji kada znamo da je Ostrogovićev cijeli predratni opus vezan mahom uz izgradnju vila i kuća za ladanje. Razlog tome je višestruk. Promjena političkog ustroja, duh kolektivizma te rješavanje egzistencijalnih pitanja u godinama poslijeratne obnove dio su razloga da se individualne kuće, osim u kontekstu novih radničkih naselja ili pak kao projekti standardnih kuća, nisu izvodile. Tek se sredinom 50-ih godina Vitić i Šegvić u Splitu, te Ostrogović kućom u Veberovoj u Zagrebu, vraćaju temi obiteljske kuće. Tih godina pritisak partijske indoktrinacije i socijalističkog kolektivizma osjetno slabi, te su u sklopu partijskog, vojnog i znanstvenog kadra javlja nova elita koja započinje izgradnju neizgrađenih parcela u podnožju Sljemena.
Objava Kazimir Ostrogović, Kuća u Zagrebu pojavila se prvi puta na Idis Turato.