Teren Horvatovac na Bijeničkoj cesti u Zagrebu svojim se prirodnim položajem, zelenilom te blagim nagibom terena prema jugu pokazao kao idealno zemljište za smještaj Instituta Ruđer Bošković. Arhitekt Kazimir Ostrogović projektira sklop građevina prilagođenih topografiji terena, prikladnih dimenzija, a sve u želji da se izbjegne monumentalnost kompleksa i omogući faznost izgradnje sa širenje instituta nizom novih znanstvenih objekata.
Projektnim programom tražen je smještaj laboratorija za znanstveni rad u suvremenim granama fizike, predavaonica za 90 studenata, priručne radionice sa skladištima, konstruktivni biro i stan domaćina. Već se tijekom gradnje kompleksa 1952. godine pojavila potreba za dodatnim proširenjem na nove paviljone za kemiju, biokemiju, nuklearne odjele koji su nešto kasnije realizirani.
Ostrogović tako, respektirajući prirodni položaj i kontekst, te potrebu za besprijekornom funkcionalnosti kompleksa, projektira paviljone s laboratorijima s dvije korisne etaže (prizemlje i 1. kat). Veličina paviljona duljine do 50 metara omogućila je kratke horizontalne komunikacije i povoljnu rasvjetu s čela hodnika. Kompleks je položen uzduž centralnog pješačke pasarele koja je postavljena okomito na slojnica terena, te se na nju vezuju glavni paviljoni s laboratorijima.
Na spoju pješačke pasarele i dvaju paviljona nalazi se predavaonica, biblioteka s garderobom i sanitarije kao zajedničkih prostor obaju traktova. U gornjem dijelu parcele vezano natkrivenom strehom nalazi se kompleks radionica, konstrukcijskog biroa i kotlovnice.
Ovaj dio kompleksa formiran je kao svojevrsni atrij, s unutarnjim dvorištem, koji je zatvoren od pogleda s ceste i parka, dok se s vanjske strane u sklopu parka instituta nalazi stan domaćina koji ima direktnu vezu s trijemom kompleksa. Na vrhu parcele i najvišoj točki terena nalazi se vodosprema i kotlovnica sa skladištem goriva, praonicom, peglaonicom i sušionicom rublja.
Ostrogović nizanjem glavnih paviljona, postavom glavne pasarele, formiranjem atrija biroa i radionica, te nježnim postavljanje kamenih suhozida u sjevernoj zoni parcele, rješava i projektira odnose kompleksa naspram okoline, te definira unutarnje odnosa same parcele stvarajući različite ambijente i mikrolokacije. Ispred paviljona formira se ulazni plato sa skulpturom u parku, spoj dvaju paviljona nadovezuje se na sportske terene s istočne strane i parkom sa zapadne strane parcele, dok atrij s radionicama smještava uz kolni i gospodarski pristup kojeg od parka odvaja ogradnim zidom.
Zgrade laboratorija izvedene su klasičnom gradnjom s konstrukcijom i rasponom postavljenim poprečno na zidove hodnika i stupove sjevernog i južnog pročelja. Baza građevine u kojoj se nalaze instalacije za priključak laboratorija u prizemlju izvedena je iz lokalnog klesanog kamena. Prizemlje i kat izvedeni su masivnim zidom obloženim fasadnom opekom s vanjske strane. Sjeverno pročelje podijeljeno je klasičnim prozorima s vertikalnim otvaranjem, dok je južno pročelje podijeljeno vertikalnim i horizontalnim masivnim armiranobetonskim okvirima između kojih su postavljena 3 reda sekundarnih zaokretnih aluminijskih brisoleja.
Potkrovlje kao i podrumska etaža sadrže instalacije laboratorija 1.kata a kroz sredinu prolazi povišeni hodnik za prolaz ljudi i servisiranja instalacija. Krov kuće je ravan s izvučenim strehama koja se na južnom pročelju spaja s okvirima brisoleja. Trakt radionica, konstrukcionog biroa i stana domara projektiran je kao prizemnica izvedena iz kamenih zidova, drvenog krovišta i kosog krova pokrivenog salonitom. Radionice su prekrivene jednostrešnim krovom sa zenitalnim sjevernim osvjetljenjem, dok projektni biro zaštitu od sunce rješava vertikalnim dubokim brisolejima na bočnom zidu prostorije orijentirane na park.
U nastavku atrija sa zapadne strane parcele nastavlja se kameni ogradni zid koji odvaja park od gospodarskog dvorišta i pristupa kamiona za dostavu. Uz ogradni zid na sjeveru parcele smješten je vodotoranj čiji je vertikalni stup sa stubištem izveden iz kamenog klesanca s prstenom armiranobetonskih konzola koji pridržavaju spremnik na čijem je vrhu otvoreni balkon s pogledom na Zagreb prekriven drvenom krovnom strehom.
Tijekom izgradnje kompleksa pojavila se dodatna potreba za laboratorijima kemije, biokemije, nuklearnog odjela te Ostrogović projektira dodatna dva paviljona istih oblika i stilskih karakteristika kao i postojeće građevine. Jedina promjena učinjena je u postavljanju kosog krova pokrivenog valovitim salonitom, umjesto dvostrukog ravnog krova s centralnim pasažom i strehom. Ovim građevina je izgubila na eleganciji i plastičnosti volumena, ali je za pretpostaviti da je sa strane investitora prevladala pragmatičnost izvedbe, jednostavnost korištenja u eksploataciji, te vrlo vjerojatno i cijena izvedbe koja se vrlo jasno pokazala na gradnji prve faze instituta.
Objava Kazimir Ostrogović, Institut Ruđer Bošković 1950-52 pojavila se prvi puta na Idis Turato.