Sve je Arhitektura

Ograničeno i tradicionalno shvaćanje arhitekture te njezino klasično značenje izgubilo je na svojoj vrijednosti. Svjedočimo stanju u kojem je cjelokupan okoliš prostor djelovanja arhitekta, a svi dostupni i mogući mediji postaju alati kojima djelujemo. Televizija tako postaje umjetna klima, prijevoz shvaćamo kao odjeću, a telekomunikaciju kao pravo sklonište.

Širenje ljudskog područja i sredstva za određivanje svijeta oko nas seže daleko izvan stava izraženog isključivo građenjem. Danas, u određenoj mjeri, sve je arhitektura. “Arhitektura” je samo jedan od medija kojim djelujemo. Među različitim medijima koji danas definiraju naše ponašanje i daju rješenja klasično shvaćena “Arhitektura” je samo jedna od otvorenih mogućnosti.

Čovjek kontinuirano stvara umjetna stanja, i to je bit Arhitekture. On fizički i psihološki ponavlja, preobražava, širi mentalna područja, određuje okoliš u njegovom doslovnom i najširem smislu značenja. Prema njegovim potrebama i željama, čovjek koristi sva raspoloživa sredstva da zadovolji svoje potrebe, ispunjava želje i ostvaruje snove. Čovjek tako proširuje sebe i svoje tijelo, te njime izravno komunicira. Arhitektura je prvenstveno medij komunikacije.

Čovjek djeluje kao pojedinac, ali je on istovremeno dio šire zajednice, što bitno određuje njegovo ponašanje. Od primitivnog bića pa sve do danas, čovjek je stalno širio polje utjecaja brojnim sredstvima i pomno biranim medijima. Čovjek ima mozak. Njegova osjetila su temelj i polazište za percepciju okoliša. Definiranje i savladavanje okoliša izvedi se sukladno njegovim željama, temeljenim na impulsima dobivenih osjetilima koja su osnovni medij Arhitekture. Arhitekture u njezinom najširem smislu.

Da bi pojasnili što podrazumijevamo pod Arhitekturom u najširem smislu riječi, donosimo neke od njezinih definicija:

Arhitektura je kultna, arhitektura je markacija, simbol, znak, izraz.

Arhitektura je kontrola tjelesne topline – zaštićeno sklonište.

Arhitektura je određenje – etabliranje – prostora, okoliša.

Arhitektura je precizno kondicioniranje psihološkog stanja.

Kroz prošla tisućljeća svjedočili smo potpunom pripitomljavanju našeg okoliša. Kako u pogledu klime i vremena, tako i kroz gradnju. Zgrade su postale čovjekova najbitnija manifestacija i izraz. Zgrada – shvaćana kao stvaranje trodimenzionalne strukture, koja odgovara zahtjevima u definiranju prostora. Zgrada je tako postala zaštitni pokrov, zgrada je postala sredstvo i alat, ali i snažno psihološko sredstvo – simbol. Razvoj znanosti i tehnologije, društvene promjene te usklađivanje brojnih potreba i zahtjeva ljudi, suočilo nas je s potpuno izmijenjenim okolnostima. U međuvremenu su nastali drugi, novi mediji za određivanje i projektiranje okoliša u kojem živimo.

U početku smo svjedočili razvoju isključivo tehnoloških svojstava građevina i unaprjeđenju konvencionalnih načela, proširenju fizičkog asortimana “građevinskih materijala” supstituciju starih novim materijalima, ali i novim ne-materijalnih sredstvima za određivanje prostora. Niz zadataka i problema danas se tradicionalno rješava gradnjom, “klasičnom arhitekturom”, ali za mnoga pitanja čini se da odgovor pružaju drugi, svima dostupni mediji.

Arhitekti nisu puno naučiti od razvoja medijskih strategija koje su se kroz povijest intenzivno razvijale. Da su one razvijale i bile podvrgnute istoj inerciji kao i današnja arhitektura, mi bismo svi i dalje gradili kamene zamkove, zidine i neprobojne kule. Međutim, razvoj društva i novih strategija u velikoj mjeri je odustala od privrženosti “zgradi” te iskoristila nove mogućnosti za ostvarivanje svojih ciljeva i brojnih zadaća.

Očigledno je da danas više nikome ne pada na pamet izvoditi i projektirati velike obrambene kanale punjene vodom ili graditi astronomske strukture od glomaznog kamenja u gradovima nalik Jaipuru. Novi mediji i komunikacijski alati, koji nam dolaze u obliku telefona, radija i televizije definitivno mijenjaju klasičnu nastavu u školama i učenje u muzejima, tako da će arhaična arhitektura i njezino zastarjelo shvaćanje zauvijek nastati. Arhitekti moraju prestati razmišljati samo i isključivo o zgradama.

Također, treba biti svjestan promijenjene važnosti u shvaćanju “značenja” i “učinka” arhitekture. U tom kontekstu počinje biti izuzetno važno kako i na koji način pristupamo, koristimo i pozicioniramo objekt. Zgrada može postati čista informacija, poruka koju ona šalje također može biti odaslana i shvaćana isključivo putem medija, tiska, radija TV, itd. U stvari, čini se gotovo pa potpuno nevažnim da li su građevine kao akropola ili piramida fizički prisutne, većina javnosti uopće ih ne doživljava kao vlastito iskustvo, već postaju svjesni toga samo i isključivo putem medija. Njihova uloga zasnovana je isključivo na informacijskom učinku.

To jednostavno znači da bi se zgrada mogla isključivo i samo simulirati. Rani primjeri proširenog djelovanja arhitekture putem komunikacijskih medija su telefonske govornice, građevine minimalnih dimenzija, ali izravno uključene u globalno okruženje. Ovakvi okoliši, koji su u izrazito bliskom odnosu s tijelom, te pružaju još koncentriraniji odnos čovjeka i okoliša, su kokpit i kaciga pilota mlaznog aviona koji putem svojih telekomunikacijskih veza proširuje svoja osjetila i organe, izravno ih povezujući s nepreglednim prostranstvom.

Razvoj svemirskih kapsula, a naročito razvoj astronautovog odijela dovodi nas do potpune sinteze tijela i prostora, koja su dijametralno suprotni formulacijama i položaju suvremene “arhitekture”. Tako se stvara novi “dom” koji je daleko savršeniji od bilo koje “zgrade”. Sveobuhvatna kontrola ljudskog tijela i njegovih primarnih funkcija, opskrba hranom, zbrinjavanje otpada i iskorištavanja resursa, u kombinaciji s maksimalnom mobilnošću stvara gotovo pa idealan okoliš.

Proširenje medija arhitekture izvan područja čiste tektonske konstrukcije i njegovih brojnih podvrsta i inačica započelo je prvim eksperimentima u konstrukcijama vlakova. Želja za transportom, brzom i jednostavnom promjenom našeg “okruženja” ubrzo je pronađena u drugim područjima koja prihvaćaju nove materijale, alternativne mogućnosti života i transporta. Tako danas imamo svima poznatu “šivanu” arhitekturu, postoji i “napuhana” arhitektura. Međutim, to su sva sredstva arhitekture, koja su u osnovi još uvijek materijalna, još uvijek samo stvaraju novi “građevinski materijal”.

Napravljeno je nekoliko hvale vrijednih pokušaja definiranja okoliša nematerijalnim sredstvima, oblikovanja prostora svjetlošću, temperaturom i mirisom. Upotreba ovih novih sredstava ima veliku mogućnost širenja, a laseri i hologrami su novi mediji koji će nas odvesti ka novim zaključcima te ponuditi nova prostorna iskustva. Čudno je da danas praktički nema službenog istraživanja o ciljanoj uporabi kemikalija i lijekova za kontrolu temperature tijela, tjelesnih funkcija, kao i na stvaranje potpuno umjetnih okruženja. Arhitekti zato moraju što prije prestati razmišljati samo u materijalima.

Izgrađena i fizička arhitektura, oslobođena tehnoloških ograničenja prošlosti, intenzivnije će se baviti drugačijim prostornim svojstvima i zadovoljavanju psiholoških potreba svojih korisnika. Proces izrastanja i gradnje arhitekture poprimiti će nova značenja, a nastali prostori podržavati će haptičke, vizualne i akustičke potrebe, te sadržavati informacijske efekte koji izravno izražavaju emocionalna i sentimentalna stanja svojih korisnika.

Prava arhitektura našeg vremena stoga je u procesu potpunog redefiniranja kao medija, te u fazi širenja opsega svojeg djelovanja. Mnoga područja izvan procesa građenja ulaze u “arhitekturu”, a Arhitektura i “arhitekti” ulaze u nova neosvojena područja.