Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.
Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.
Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.
Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.
Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.
Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.
U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.
I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.
Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.
