Karijere arhitekata često su uvjetovane neočekivanim događajima, moderirane brojnim neplaniranim situacijama i slučajevima. Takvi neočekivani trenutci, stanja neizvjesnosti i nesigurnosti, iako u počecima izazivaju nevjericu, često generiraju plodnu i veoma inspirativnu arhitektonsku produkciju. Jedan takav primjer, naglog, gotovo pa iznuđenog prelaska u drugu sredinu, ali veoma predanog rada u nepoznatim okolnostima i ambijentima, slikovito opisuje i predstavlja bosanski opus arhitekta Andrije Čičin Šaina. Arhitekt koji je u Hrvatskoj, a i šire, poznat po svojoj virtuoznoj i veoma utjecajnoj turističkoj arhitekturi 70-ih godina dvadesetog stoljeća, ostavio je iza sebe snažan, ali široj javnosti slabije poznat arhitektonski trag, nastao u posljeratnoj obnovi i izgradnji porušenog prostora Bosne i Hercegovine.
U kasnu jesen 1938. godine Andrija Čičin-Šain odlazi iz rodnog Splita na studij arhitekture u Ljubljanu. Tamo se priključuje klasi profesora Jože Plečnika, gdje je veliki učitelj obučavao svoje studente, pa tako i mladog Čičin Šaina, sveobuhvatnom pristupu arhitekturi, upornosti i strpljivosti u rješavanju zadataka, “zicflajšu” – kako je sam nazivao ovu svoju specifičnu metodu, protkanu ljubavlju prema detalju i jasnom podvrgavanju oblika materijalu. Bezbrižno školovanje prekinuto je surovošću Drugog Svjetskog rata, te se Čičin-Šain tijekom 1941. godine vraća u Split. Priključuje se partizanima i oslobodilačkom pokretu, a koncem 1944. godine dodijeljeno mu je mjesto šefa Odjela za građevinske radove ZAVNOH-a. Nakon oslobođenja seli u Zagreb, gdje radi u Ministarstvu Građevina, a tek 1948. godine završava prekinuti studij na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu.
Netom diplomirani arhitekt Čičin Šain dekretom Ministarstva Građevina preko noći biva mobiliziran te sukladno radnoj obvezi seli u Sarajevo. Njegove brojne kolege zadesila je ista sudbina, Slavko Löwy odlazi u Skoplje, Kazimir Ostrogović seli u Beograd, a neki poput arhitekta Božidara Rašice pokušavaju bijegom preko granice izbjeći mobilizaciju. Andrija Čičin-Šain ovakvo neočekivano stanje gleda i prihvaća s pozitivne, pragmatične strane. Zagreb je grad sa snažnom arhitektonskom tradicijom, mnoštvom arhitekata, jakom konkurencijom, te se do projekata ne dolazi lako. Mlađoj generaciji prijeti dugogodišnji rad u sjeni i stezi starijih kolega. Andrija Čičin-Šain vidi Sarajevo i mobilizaciju kao priliku koja će mu omogućiti lakše djelovanje i bolju priliku za konkretno projektiranje. Dolaskom u Sarajevo zapošljava se u Zemaljskom Projektnom Birou, a 1952. prelazi u novoosnovani Projektantski Zavod Grada Sarajeva. Ubrzo nakon dolaska, tijekom 1953. godine, postaje i asistent profesora Juraja Neidhardta na Tehničkom fakultetu u Sarajevu.
U ratom opustošenoj Bosni tijekom 1951. godine raspisuju se prvi otvoreni i javni arhitektonski natječaji. Ambiciozni i mladi Čičin-Šain odlučuje sudjelovati na svakom, pa tako koristi svaku otvorenu priliku za rad i plasman svojih ideja. Uz svakodnevnu radnu obavezu predlaže i crta svoj nacrt Kulturno-društvenog centara u Sarajevu. Zadatak je bio dostaviti idejne skice za rekonstrukciju bivšega židovskog hrama u kulturni centar s reprezentativnom kino-dvoranom, klupskim, izložbenim prostorijama, kavanom i barom te manjim stambenim prostorima. Od osamnaest prijavljenih radova, među kojima su i radovi Haberlea i Bauera, Čičin-Šain u suradnji s arhitektom Vinkom Jurićem osvaja treću nagradu. Natječajnim zadatkom, uz arhitektonsko, zahtijevalo se i urbanističko rješenje okolnog prostora kao novog javnog trga. U tome se rad Čičin-Šaina izdvaja od drugih, te pokazuje iznimno kvalitetnim i inovativnim uvlačeći trg u zgradu uzdignutu na stupove, stvarajući time jedinstvenu i kontinuiranu pješačku zonu Kulturnog centra.
Tijekom zahuktale posljeratne obnove u malom bosanskom mjestu Konjic, uz strmo korito rijeke Neretve, u proljeće 1952. započinje ubrzana stambena izgradnja. Nova stambena infrastruktura trebala je pratiti izgradnju nove hidrocentrale u Jablanici, te zbrinuti i udomiti novopridošle radnike sa svih krajeva porušene zemlje. U okviru urbanističke regulacije profesora Jurja Neidhardta predviđena je izgradnja stambenog niza. Andrija Čičin-Šain, kao njegov prvi asistent, dobiva priliku izgraditi kuću koja je potpuno podređena prirodnom i tradicijskom ambijentu. Kuća za zaposlenike hidrocentrale preuzima formu tradicionalnog bosanskog doksata — konzolno izbočene lođe ili dijela kata položenog na konzole. Promišljena je i izvedena kuća s naglašeno horizontalnim kubičnim formama, četverostrešnim krovom i prizemljem od velikih kamenih oblutaka izvađenih iz korita obližnje Neretve.
Funkcionalnost i krajnja pročišćenost linije, te govor materijala karakteristike su koje Čičin-Šain crpi iz lokalnog, modernog, ali i nedvojbeno snažnog utjecaja Juraja Neidhardta i njegove planinarske kuće na Trebeviću iz 1948. godine. U jeku i snažnom prodoru moderne arhitekture koja se uvlači u sve pore društva i obnove, i vremenu kada se bilo kakav regionalizam a priori interpretira kao nepotrebno romantiziranje i zaostajanje za suvremenim trendovima, Čičin-Šain vidi napredak suvremene arhitekture kroz jasno uvažavanje tradicijske gradnje. Uvažavanje ljudskog elementa i mjerila u arhitekturi, te njegovanje Neidhardtovog “kulta komšiluka” koji nalaže poštovanje susjedova prava na pogled, poštovanje njegova doma, vrta i svakidašnjih navika, snažno determinira Čičin Šainov regionalizam. Obiteljska kuća u Konjicu prepoznata je i kao jasno programatsko djelo nove Jugoslavenske arhitekture, te je u funkciji njezine promocije izložena na nekoliko internacionalnih izložbi arhitekture u Haagu, Londonu, i Glasgowu.
Andrija Čičin Šain ovom se realizacijom izdvaja na arhitektonskoj sceni, te ubrzo dobiva prilike za nove natječaje, realizacije i prijedloge. Radi projekte za tipske stambene zgrade, društvene domove i škole, od Mostara, preko Travnika, sve do sela Drinići pokraj Bosanskog Petrovca. Tamo gdje je za vrijeme NOB-a bila smještena tiskara Borba, trebalo je podići školu s manjim memorijalnim muzejom. Na natječaj raspisan 1953. prijavljeno je trinaest radova. Prva je nagrada, jednoglasnom odlukom žirija, dodijeljena arhitektu Andriji Čičin-Šainu čiji se rad istaknuo originalnim i jasnim rješenjem. Zamišljen je objekt atrijskog tipa koji objedinjuje i udomljuje dvorazrednu školu s pomoćnim prostorijama, salon za kulturne priredbe (koristi se i kao gimnastička dvorana) te polukružno izdvojen prostor muzeja unutar atrija.
Iskustva izgradnje u Konjicu i lokalna tradicija, moderiraju i definiraju promišljanje novog izazovnog i veoma osjetljivog zadatka za stambeni kompleks u Sarajevu. Pored džamije na Điđikovcu, Andrija Čičin-Šain gradi tri stambena objekta. Dva niža stambena objekta kubična oblika s četverostrešnim krovom, polukružno povezana rustičnim kamenim prizemljem koje prema ulici preuzima funkciju ogradnog zida, stilski se oslanjaju na tradicijsku gradnju i izvedeni arhitektonski vokabular s kuća u Konjicu. Treći objekt, višestambeni neboder, daje vertikalni akcent čitavom kompleksu, čistog stereometrijskog oblika bez stilskih referencija, artikuliran jedino horizontalnim nizovima prozora i balkona. Spoj đamije i gradske strukture, suvremeno programiranje i pretapanje stambenog i sakralnog dvorišta generira unikatan i veoma upečatljiv ambijent. Tradicija i moderno, lokalno i progresivno, društveno i privatno, u snažnoj su i jedinstvenoj interakciji vremena obnove i bolje budućnosti.
Arhitektu Čičin-Šainu, sada priznatom mladom arhitektu, Muzej grada Sarajeva 1954. godine povjerava prvu direktnu narudžbu, projekt redizajna i prenamjene zgrade bivše Sudačko-šerijatske škole u blizini Baščaršije s reprezentativnim atrijem u novi Muzej Grada. Inspiriran zatečenim ambijentom Čičin-Šain se pri oblikovanju glavne izložbene dvorane odlučuje za aktiviranje i rekonstrukciju postojećeg atrija kao glavnog prostora muzejske zbirke. Središnju ostakljenu vitrinu koja snažno i nedosmisleno probija strop kuće okružuje plosnatim nosačima i kontinuiranim nizom ugradbenih staklenih vitrina, dok bočne izložbene prostorije smještene uz povijesni atrij oblikuje po uzoru na tradicionalne bosanske mahale (uličice) s kamenim popločenjem i drvenim konstrukcijama za izlaganje etnografskih eksponata, što u cijelosti neodoljivo podsjeća na ambijent Baščaršije. Za Čičin-Šaina prostor muzeja nije neutralno mjesto koje se distancira od eksponata, već prostor koji aktivno sudjeluje u kreiranju novih iskustava.
Za realizaciju Muzeja grada Sarajeva A. Čičin-Šainu i M. Baldasaru je 1955. dodijeljena godišnja “Šestoaprilska Nagrada Grada Sarajeva” za najbolje djelo iz područja umjetnosti i kulture. Ovom nagradom kao konačnom javnom potvrdom kvalitete rada i izvrsnosti arhitekture, potvrđuje se i iznuđena odluka, korisna trauma prelaska iz Zagreba u Sarajevo. Ubrzo nakon ovih događaja Čičin-Šain odlazi u nove izazove, traži nove sredine, projekte i mogućnosti djelovanja, te se seli u zahuktalu Rijeku.
