„Na ovom historijskom mjestu izbrisana je za vjekove granica koja je tu dugo bila umjetno postavljena. Budite jedinstveni, živite u bratstvu, slozi i ljubavi jer je to zalog našeg prosperiteta. To je garancija da ćemo mi izgraditi porušenu Rijeku, da ćemo podići naše tvornice, naše škole, naše kulturne ustanove, naš bolji i sretniji život.“
Josip Broz Tito, iz govora na otvaranju mosta-trga na Riječini, 23. listopada 1946. godine
Ovim riječima i projektom mosta-trga na Riječini arhitekata Zdenka Strižića spojen je nasilno razdvojeni grad. Razdvojeni gradovi Rijeka i Sušak jasnom su arhitekturom infrastrukture riješeni dugogodišnje prostorne i političke traume. Arhitekturom grada, konstrukcijom mosta te prostranom plohom trga spojeni su razdvojeni prirodni, urbani i društveni elementi Grada.
Rijeka je grad koji je nastao iz vode. Smješten na ušću Rječine, preko rimske Tarsatice do srednjovjekovnog grada Rijeke Svetog Vida, grad unutar zidina bio je prilagođen i podrađen obali mora i rijeke. Kako je Rječina nanosila zemlju i kamenje, tako se grad udaljavao od trsatskog brijega, pa se pojavila potreba za mostom. Od mosta iz sedamnaestog stoljeća do današnjih mostova, puno toga se promijenilo. Puno gradskih i državnih dvojbi dovelo je do niza rušenja i gradnji, podjela i spajanja, traumi i veselja.
Područje oko Rječine (Ričina, Rečina) nastanjeno je još u prapovijesti. Premda ima razmjerno kratak tok (sedamnaest kilometara), ova kraška rijeka oduvijek je pružala lokalnom stanovništvu dovoljne količine vode čak i za najsušnijih ljetnih mjeseci. O mostovima na Rječini sačuvalo se malo podataka. Nije nam poznato je li bilo pokušaja premošćivanja ove rijeke u Starom vijeku niti kada se pojavljuju prvi srednjovjekovni mostovi.
Najstariji most na Rječini bilježe pisani izvori iz vremena kapetana Gašpara Knežića, riječkoga građanskog suca i vlasnika trsatske gospoštije. Pretpostavlja se da je 1601. Gašpar Knežić vlastitim sredstvima dao izgraditi prvi drveni most preko Rječine koji, na žalost, nije bio dugog vijeka. Zbog opasnosti prijevoza skelom preko Rječine izgrađen je 1640. prvi poznati drveni most zajedničkim sredstvima državne blagajne i franjevačkog samostana na Trsatu.
Prvi slikovni prikaz drvenog mosta vidljiv je na starim grafikama i planovima Rijeke iz 17. i 18. stoljeća. Svakako, među prvima je crtež Giorgija Genove iz 1671. godine, na kojemu se vidi grad, njegova okolica te Rječina koja naglo izlazi iz klisure i na kojoj je ucrtan drveni most s poprijeko položenim mosnicama.
Prokopom novoga rijeke Rječine i izgradnjom “Mrtvog Knala” kao prvog lučkog infrastrukturnog zahvata za ulaz brodova u grad koji se vidi na vedutama grada iz 1861. godine, sagrađen je i prvi suvremeni, željezni most na Rječini. Metalna konstrukcija izrađena je u ljevaonici Ignaca Korošyja u Grazu. Most je tijekom svoje povijesti dobio nove lučne nosače, a za pretpostaviti je da se to dogodilo nakon posljednje velike poplave Rječine u listopadu 1898. godine.
Ubrzani razvoj grada na Rječini, uvjetovan dijelom i gospodarskim zamahom slobodne riječke luke koju su favorizirali Mađari, potiče ostvarenje novog dijela grada Sušaka. Ubrzo ovaj dio grada, omeđen obalom korita Rječine s jedne i Brajdicom s druge strane, dobiva odlike moderne gradske četvrti sa svim pripadajućim sadržajima, trgom, javnim zgradama i prvim hotelom Continental kojeg je od 1885. do 1887. godine dao izgraditi gradonačelnik Sušaka Hinko Bačić.
Prvi cestovni most željezne konstrukcije dugo se zadržao, da bi mu u teatralnoj maniri presudio Gabriele D’Annunzio na Božić 1920. godine. Tih dana, poznatih kao „Krvavi Božić / Natale di sangue“, D’Annunzio i njegovi arditi srušili su mostove na Rječini u centru grada u znak odmazde i protesta na političku odluku da moraju napustiti Rijeku. Na mjestu srušenog pograničnog mosta Talijani su sagradili provizorni drveni kolni most koji je stavljen u promet 21. veljače 1921. godine. Južnije, u neposrednoj blizini hotela Continental, izgrađen je i pješački most.
Rimskim sporazumom od 27. siječnja 1924. godine ukinuta je „Riječka država“, nasljednica povijesnog „corpusa separatuma“. Nagodbom u Rimu luka Baroš s Deltom pripala je Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a ostali teritorij priključen je Kraljevini Italiji. Granica između dvije države uspostavljena je na Rječini. Neprirodnu granicu na Rječini nazivali su „confine assurdo“, ili u prijevodu „najneprirodnijom granicom na svijetu“.
Nettunskim konvencijama od 20. srpnja 1925. godine, u članku 10., Vlada Italije se obvezuje rekonstruirati kolni most preko Rječine u roku godine dana od potpisivanja, a Vlada Kraljevine SHS mora urediti lijevu obalu da bi se radovi na mostu mogli izvršiti. Ispunjavajući obveze Nettunskih konvencija iz 1925. godine Talijani su izgradili novi željezni kolni most koji se naziva „pograničnim“/ il ponte „di confine”.
Svečanost puštanja u promet „pograničnog“ mosta održana je 31. prosinca 1926. godine. Jugoslavenske vlasti su, dvije godine kasnije, 1928., uz most sagradile dva carinska paviljona. Kao „pogranični“, most je bio svjedokom mnogih važnih povijesnih događaja grada na Rječini. Na njemu su se vršile primopredaje vlasti, smjena neprijateljskih vojski, razoružanja, rastanci i sastanci. Tijekom Drugog svjetskog rata „pogranični“ je most doživio sudbinu svog prethodnika. Godine 1943. prvi put je srušen u trenutku kapitulacije Italije, a u travnju 1945. godine ruše ga Nijemci, kao i sve ostale mostove na Rječini.
Poslijeratna obnova porušene Rijeke i Sušaka započela je pripremama za gradnju glavnog mosta preko Rječine koji će povezati odvojene dijelove grada na lijevoj i desnoj obali u jednu cjelinu. Vojna uprava za Istru i mjesne narodne vlasti zahtijevale su da most bude širok barem 45 metara, čime bi vizualno bio otklonjen trag granice određene Rimskim ugovorom. Ovim jednostavnim, ali porukom veoma jasnim konceptom, most postaje mjesto susreta i spoja razdvojenih gradova.
Projektiranje dvaju mostova (u graditeljskoj struci tzv. „simbioznih mostova“), mosta za teški kolni promet i drugog, odvojenog mosta – trga širokog 45 metara za pješake povjereno je inženjeru Kruni Tonkoviću i arhitektima Božidaru Rašici i Zdenku Strižiću, a u pripremama i nadzoru izgradnje sudjelovalo je inženjer Maks Peč. Ovaj armirano betonski most, za razliku od svojih prethodnika koji su bili drveni ili željezni, izveden je u rekordnom roku od samo par mjeseci, te je svečano pušten u promet 23. listopada 1946. godine. uz prigodan Titov govor.
